Imagine dining in a European capital where you do not know the local language. The waiter speaks little English, but by hook or by crook you manage to order something on the menu that you recognise, eat and pay for. Now picture instead that, after a hike goes wrong, you emerge, starving, in an Amazonian village. The people there have no idea what to make of you. You mime chewing sounds, which they mistake for your primitive tongue. When you raise your hands to signify surrender, they think you are launching an attack.
Communicating without a shared context is hard. For example, radioactive sites must be left undisturbed for tens of thousands of years; yet, given that the English of just 1,000 years ago is now unintelligible to most of its modern speakers, agencies have struggled to create warnings to accompany nuclear waste. Committees responsible for doing so have come up with everything from towering concrete spikes, to Edvard Munch’s “The Scream”, to plants genetically modified to turn an alarming blue. None is guaranteed to be future-proof.
Some of the same people who worked on these waste-site messages have also been part of an even bigger challenge: communicating with extraterrestrial life. This is the subject of “Extraterrestrial Languages”, a new book by Daniel Oberhaus, a journalist at Wired.
Nothing is known about how extraterrestrials might take in information. A pair of plaques sent in the early 1970s with Pioneer 10 and 11, two spacecraft, show nude human beings and a rough map to find Earth—rudimentary stuff, but even that assumes aliens can see. Since such craft have no more than an infinitesimal chance of being found, radio broadcasts from Earth, travelling at the speed of light, are more likely to make contact. But just as a terrestrial radio must be tuned to the right frequency, so must the interstellar kind. How would aliens happen upon the correct one? The Pioneer plaque gives a hint in the form of a basic diagram of a hydrogen atom, the magnetic polarity of which flips at regular intervals, with a frequency of 1,420MHz. Since hydrogen is the most abundant element in the universe, the hope is that this sketch might act as a sort of telephone number. | Zamislite da večerate u europskom glavnom gradu u kojemu ne poznajete mjesni jezik. Konobar zna nešto malo engleskog, no vi na ovaj ili onaj način uspijete naručiti s jelovnika nešto što vam je poznato. Pojeli ste i platili. Zamislite sada umjesto toga da ste se, nakon što je izlet pošao po zlu, pojavili u jednom amazonskom selu umirući od gladi. Tamošnji ljudi pojma nemaju što bi s vama. Oponašate zvukove žvakanja koje oni zamijene za vaš primitivan jezik. Kad podignete ruke u znak predaje, oni misle da krećete u napad. Teško je komunicirati bez zajedničkog konteksta. Primjerice, radioaktivna mjesta moraju ostati netaknutima na desetke tisuća godina; no, s obzirom na to da je engleski otprije tisuću godina sada većini svojih suvremenih govornika nerazumljiv, agencije su se potrudile napraviti upozorenja koja idu uz nuklearni otpad. Povjerenstva koja su za to odgovorna pronašla su rješenje za sve od visokih betonskih šiljaka do "Krika" Edvarda Muncha i do biljaka koje su genetski modificirane da poprime uznemirujuću plavu boju. Ni za što se ne jamči da će biti prilagođeno budućim potrebama. Neki od ljudi koji su radili na tim porukama za odlagališta također su bili dijelom još većeg izazova: komuniciranja s izvanzemaljskim životom. To je tema "Izvanzemaljskih jezika", nove knjige Wiredovog novinara Daniela Oberhausa. Ništa se ne zna o tome kako bi izvanzemaljci mogli primati informacije. Par ploča koje su na dvama svemirskim letjelicama, Pioneeru 10 i 11, poslane u ranim sedamdesetima, prikazuju gola ljudska bića i ugrubo nacrtanu kartu do Zemlje - to su osnovne stvari, no ipak pretpostavljaju da izvanzemaljci mogu vidjeti. Budući da za takvu letjelicu postoji beskonačno mala šansa da će biti pronađena, radio emitiranja sa Zemlje i putovanja brzinom svjetla izglednija su za uspostavljanje kontakta. No, baš kao što zemaljski radio mora biti namješten na pravu frekvenciju, tako mora biti i onaj međuzvjezdani. Kako da izvanzemaljci naiđu tamo gdje treba? Pioneerova ploča daje im trag u obliku osnovnog dijagrama vodikovog atoma čiji se magnetski polaritet mijenja u pravilnim intervalima na frekvenciji od 1420 MHz. Budući da je vodik najzastupljeniji element u svemiru, postoji nada da bi taj crtež mogao poslužiti kao neka vrsta broja telefona. |